Otkup i prodaja gramogonskih ploca

 

PRODAJA POLOVNIH I NOVIH GRAMOFONSKIH PLOCA I KNJIGA.
PRODAVNICA PLOCA U PONUDI IMA VISE OD 20 000 LP I SINGL PLOCA I NEKOLIKO HILJADA KNJIGA.
OSIM PRODAJE VRSIMO I OTKUP DOBRO OCUVANIH GRAMOFONSKIH PLOCA.

Kako je nemačka muzika uticala na svetske trendove?

Nemački bendovi i muzičari inspirisali su umetnike iz celog sveta i oblikovali mnoge muzičke stilove, kao na primer elektro-pioniri Kraftverk, koji u Berlinu upravo počinju niz koncerata, ali oni nisu jedini.
Izvor: Tanjug sreda, 7.01.2015. | 13:33

Kraftwerk

Sedamdesetih godina svet pop muzike je bio čudnovato raznolik. Na top-listama tih godina bili su disko i glem rok, pored legendarnih rok bendova poput Dženezis i Pink flojd, prenosi Dojče vele.

Tu je i pank, ali i umetnici kao što su Aba, Elton Džon, Flitwud Mek. Onda na scenu stupaju Nemci. U Zapadnom Berlinu sastaju se umetnici koji su uglavnom posvećeni elektronskom zvuku, koji istražuju mogućnosti svojih sintisajzera, a jedna od tih grupa zove se Tangerine Dream.

Za bubnjevima sedi izvesni Klaus Šulce, koji je tokom vremena otkrio svoje interesovanje za sintetički zvuk i ubrzo se posvetio sopstvenim projektima. Godine 1972. izdaje prvi album "Irrlicht" kojim postavlja naglavčake sve što se do tada moglo čuti.

Šulc svoje delo naziva "kvadrofonična simfonija za orkestar i električne mašine". Ritam je u pozadini, odjednom su tu zvučni pejzaži i psihodelični zvučni tepisi.

Sve više muzičara, širom sveta, zainteresovalo se za ovog čudaka iz Nemačke. Tako je, na primer, došlo do saradnje sa poznatim japanskom "elektroničarem" Stomuom Jamašitom.

Njegov album "Gonastao" je pod velikim uticajem Šulcea. Zvuk Klausa Šulcea je početak nove ere u muzici i on će se razvijati dugi niz godina i biti osnova za mnoge današnje stilove elektronske muzike - od ambijenta do transa i tehna. Za mnoge je Šulce čak "Kum tehna".

I u Dizeldorfu su dva muzičara sa sintisajzerima u potrazi za novim muzičkim horizontima: Ralf Hiter i Florijan Šnajder koji osnivaju duo Kraftverk. Oni angažuju nekoliko muzičara, prave dva albuma koji odmah privlače pažnju.

"Veliki prasak" se dešava izlaskom trećeg albuma "Autoban" koji je proizvoden isključivo elektronski i smatra se prvim elektro-pop albumom.

Rammstein

Elektronska muzika kakvu poznajemo danas nezamisliva je bez Kraftverka, kažu i muzičari i stručnjaci. I lista onih koji kažu da ih je Kraftverk inspirisao veoma je duga: Dejvid Bouvi, Dipeš mod, Djuran Djuran, Mobi i Nju order.

Francuski elektronski duo Daft pank doveo je do savršenstva ideju Kraftverka - da se na sceni predstavljaju kao "ljudi-mašine".

Duo Kan je osnovan 1968. u Kelnu, na basu jedan od učenika Štokhauzena, Holger Čukai, i na bubnjevima džez muzičar Jaki Libecajt.

Od samog početka je bilo jasno da neće svirati uobičajeni rokenrol, pošto napuštaju kalupe, improvizuju, ugrađuju etno muziku, kasnije i razne zvuke i elektroniku.

U Nemačkoj ta muzika prolazi samo kod avangarde, a na tržištu se teško probija.

Tek 1975. napravljen je ugovor sa jednom velikom izdavačkom kućom i tek posle mnogo godina, muzičari iz celog sveta otkrivaju Kan.

Indi i alternativni bendovi poput Portished, Radiohed, Sonik jut, navode muzičare iz Kelna kao važan impuls za svoje stvaralštvo.
Trijumf benda Skorpions počinje sredinom sedamdesetih. Prvo su osvojili Englesku, nastupajući kao predgrupa velikih rok bendova kao što su Kis ili Juraja hip.

Album "Virgin Killer" je 1976. u Japanu bio zlatan, nakon čega je rasprodata i Nipon turneja. Tri godine kasnije, bend je pokušao da se probije u Sjedinjenim Američkim Državama, nastupom na festivalu pred 60.000 ljudi - pored AC/DC i Aerosmita.

Na prvoj svetskoj turneji Skorpionsa, 1982. kao predgrupa nastupa Ajron mejden.

Album "Love at first Sting" katapultirao je bend 1984. godine na nebo "metal scene".

Sven Vath

Ploče se prodaju u ogromnim tiražima, na koncerte dolazi i do 400.000 posetilaca. Kao predgrupe sviraju Metalika i Motorhed - s tim što im menadžeri poručuju da dobro obrate pažnju na nastup tog nemačkog benda, kako bi znali kako moraju da se ponašaju na bini.

Najpoznatija balada "Wind of Change" je postala zvučni simbol pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata.

Širom sveta ima obožavalaca "nove nemačke tvrdoće". Ramštajn je samo u SAD prodao više od dva miliona primeraka albuma "Čežnja" (Sehnsucht). Dva puta su nominovani za Gremi.

Ramštajn je za mnoge konačno nešto zaista nemačko. Sviđa im se teški zvuk, mada tekstove isprva ne razumeju. A onda fanovi uče i na uvek rasprodatim koncertima gromko pevaju: "Achtung! Verboten!" (Pažnja! Zabranjeno) ili "Heirate mi" (Udaj se za mene).

Mnogi drugi muzičari iz Nemačke smatraju se posebno uticajnim i inspirativnim. Dipeš mod se intenzivno bavio zvukom benda Einsturzenden Neubauten - eksperimentalnim muzičkim projektom iz Berlina.

Bend oko pevača Bliksa Bargelda koristi više otpad nego instrumente za stvaranje i oblikuje takozvani industrijski zvuk.

Sven Fet je jedan od prvih tehno di-džejeva. Tehno iz Nemačke pojavio se u ranim devedesetim i brzo je osvojio ceo svet, međutim koncept ne potiče iz Nemačke. U novom pravcu su spojeni različiti muzički stilovi poput Chicago House, Electronic Body Music ili elektronska avangarda.

Sven Vet je sve to iskombinovao i još je jedan od najbolje plaćenih di-džejeva na svetu.

Frank Farijan je sedamdesetih godina svetu donosio disko zvuk. Prvo je sa Boni M osvojio međunarodnu publiku, a potom pod ugovor uzima američku pevačicu Donu Samer i proizvodi sa njom nekoliko disko klasika.

Krajem osamdesetih, on i njegov pop duo Mili Vanili postižu ogroman međunarodni uspeh i čak su dobili i Gremi. Međutim, potom se ispostavilo da je sve bilo laž i prevara: Mili Vanili su pevali na plejbek, a Gremi im je oduzet.

How the compact disc lost its shine

Thirty years ago this month, Dire Straits released their fifth album, Brothers in Arms. En route to becoming one of the best-selling albums of all time, it revolutionised the music industry. For the first time, an album sold more on compact disc than on vinyl and passed the 1m mark. Three years after the first silver discs had appeared in record shops, Brothers in Arms was the symbolic milestone that marked the true beginning of the CD era.
“Brothers in Arms was the first flag in the ground that made the industry and the wider public aware of the CD’s potential,” says the BPI’s Gennaro Castaldo, who began a long career in retail that year. “It was clear this was a format whose time had come.”
As Greg Milner writes in his book Perfecting Sound Forever, the compact disc became “the fastest-growing home entertainment product in history”. CD sales overtook vinyl in 1988 and cassettes in 1991. The 12cm optical disc became the biggest money-spinner the music industry had ever seen, or will ever be likely to see. “In the mid-90s, retailers and labels felt indestructible,” says Rob Campkin, who worked for HMV between 1988 and 2004. “It felt like this was going to last for ever.”

An album in 12 different formats: Trevor Jackson mines audio history

Read more

It didn’t, of course. After more than a decade of decline, worldwide CD income was finally surpassed by digital music revenues last year. With hindsight, it’s clear that technological changes had made that inevitable, but almost nobody had foreseen it, because the CD was just too successful. It was so popular and so profitable that the music industry couldn’t imagine life without it. Until it had to.
In 1974, 28-year-old electronic engineer Kees Schouhamer Immink was assigned to the Optics Group of Philips Research in Eindhoven, Holland. His team’s task was to create a 30cm videodisc called Laservision, but that flopped and the focus shifted to designing a smaller audio-only disc. “There were 101 problems to be solved,” Immink says. Meanwhile, in Japan, Sony engineers were working on a similar project. In 1979, Sony and Philips made an unpredecented agreement to pool resources. For example, Sony engineers perfected the error correction code, CIRC, while Immink himself developed the channel code, EFM, which struck a workable balance between reliability and playing time. “We never had people from other companies in our experimental premises,” Immink says. “It was unheard of. Usually you become foes, but in this case we really became good friends, and we’re still friends after so many years. It was remarkable, actually.”

George Martin told us: You can’t smash them, look! And it broke in half

Paul McCartney

In June 1980, after complicated negotiations in Tokyo and Eindhoven, the so-called Red Book set standard specifications for the compact disc digital audio format. The story goes that the size (12cm) and length (74 minutes, 33 seconds) were changed at the 11th hour when Sony’s executive vice president Norio Ohga insisted that the disc should have enough space for the longest recorded performance of Beethoven’s Ninth Symphony, his wife’s favourite piece of music, but Immink suspects that is a myth. There were so many technical and financial considerations that it’s unlikely such a key decision came down to one woman’s love of Beethoven.
The CD was introduced to the British public in a 1981 episode of the BBC’s Tomorrow’s World, in which Kieran Prendeville mauled a test disc of the Bee Gees’ Living Eyes to demonstrate the format’s alleged indestructibility. It caught the public imagination, but Immink found the claim puzzling and embarrassing because it was clearly untrue. “We should not put emphasis on the fact it will last for ever because it will not last for ever,” he says. “We should put emphasis on the quality of sound and ease of handling.” (Paul McCartney recently recalled the first time George Martin showed him a CD. “George said, ‘This will change the world.’ He told us it was indestructible, you can’t smash it. Look! And – whack – it broke in half.”)

The CD, demonstrated on BBC1’s Tomorrow’s World.

The engineers were evangelical about the CD’s superiority to vinyl and cassette, but the industry and public still needed persuading. “I was not convinced we would be a success at the time because I had seen the failure of the videodisc, which was a nice product, technically speaking,” Immink says.

Advertisement

So, in April 1982, representatives of Sony and Philips set off to Billboard’s international music industry conference in Greece with a spring in their step. The record industry was suffering a painful recession (“Is Rock on the Rocks?” asked Newsweek) and this new digital marvel was surely the solution. To the labels, however, it was an invitation to gamble millions of dollars on a potential white elephant: an alien format that was expensive to manufacture and expensive to buy. Jerry Moss, chairman of A&M Records, claimed that the new format would “confuse and confound the customer”. It was a rough conference. “There were many black-disc lovers who didn’t want to change and said: ‘We don’t see why we have to go digital,’” Immink says.
At least Sony and Philips had their own record labels – CBS and Polygram, respectively – so they pressed ahead. CBS released the world’s first commercially available CD, a reissue of Billy Joel’s 52nd Street, in Japan in October 1982. Philips missed the production deadline so the international release was put back to March 1983. It’s hardly surprising that only 5.5m CDs and 350,000 players were sold that year when so few titles were available.
Faced with low manufacturing capacity and high costs, labels trod carefully. Jeff Rougvie, who later worked for the pioneering CD-only label Rykodisc, was in retail at the time. He couldn’t even order individual titles from Sony, only a predetermined box of six: “A couple of classical titles, a couple of rock titles and Thriller. And of course you’d sell Thriller and the other five would sit around. Labels thought it was an audiophile-only product that was going to sell primarily to classical music buyers. They did not see it as a mass-market format.”

Vinyl revival: is it back for good?

Bob Stanley

The Official Charts Company is launching new Top 40s for singles and albums, signalling that the vinyl revival is well under way

Read more

Jon Webster, who worked at Virgin Records between 1981 and 1992, remembers that the label’s first batch of CD releases included Mike Oldfield’s Tubular Bells and Phil Collins’s Face Value: albums likely to appeal to affluent early adopters with the means to buy the discs and the expensive players. The first US CD plant, in Terre Haute, Indiana, debuted in October 1984 with Bruce Springsteen’s blockbuster Born in the USA. Enter Dire Straits.
Aware that most consumers didn’t even know what digital audio was, Sony and Philips had launched a promotional campaign on multiple fronts, including advertisements, public demonstrations, product placement, and special promotions for clubs, bars and radio stations. They also courted studio engineers and artists. While analogue loyalists such as Neil Young and Steve Albini railed against translating music into soulless binary code, some high-profile audiophiles felt that this was how music was meant to be heard. On first hearing a CD, the great Austrian conductor Herbert von Karajan memorably declared: “Everything else is gaslight.”
Dire Straits’ Mark Knopfler was an early convert (the second track on Pure, Perfect Sound Forever, the motley 1982 compilation that came free with early CD players, was Dire Straits’ Once Upon a Time in the West). Knopfler insisted on recording Brothers in Arms on state-of-the-art digital equipment, so a promotional partnership was a natural fit. Philips sponsored Dire Straits’ world tour and featured the band in TV commercials with the slogan, attributed to Knopfler: “I want the best. How about you?”
“Brothers in Arms was an iconic release,” says Gennaro Castaldo. “The CD came to symbolise the so-called yuppie generation, representing new material success and aspiration. If you owned a CD player it showed you were upwardly mobile. Its significance seemed to go beyond music to a lifestyle statement.”

Mark Knopfler of Dire Straits, quick to see the potential of CD as a format. Photograph: Fin Costello/Redferns

Brothers in Arms coincided perfectly with an economic recovery, more affordable CD players and the music industry’s post-Live Aid uptick. Philips had predicted that annual worldwide sales would surpass 10m that year while Sony anticipated twice that number. In fact, the figure was 61m, rising to 140m in 1986.
Yet the industry was still half-hearted when it came to back catalogue. Rykodisc (“Ryko” is Japanese for “sound from a flash of light”) realised there was big money to be made from consumers upgrading their record collections to CD if enough care was devoted to remastering, programming (ie, bonus tracks) and packaging. The newcomer made big back-catalogue deals with Frank Zappa and David Bowie because the majors weren’t interested. EMI, which had first dibs, told Zappa: “No one will ever buy your stuff on CD.” “There wasn’t a real good understanding on the majors’ side of what some of this stuff was worth,” Rougvie says.
Eventually, even the slowest labels caught on. When Rob Campkin started work at HMV’s flagship Oxford Circus, London, store in summer 1988, the entire CD inventory filled just five five-foot racks. By the following summer, there were almost 40. “In those days, vinyl was very flimsy,” he says. “Cassettes were completely disposable. When CD came along and said this will last you a lifetime,customers really did lap it up. It felt new, it felt shiny, it felt exciting.”
By the 1990s, the CD reigned supreme. As the economy boomed, annual global sales surpassed 1bn in 1992 and 2bn in 1996, and the profit margins were the stuff of dreams. The CD was cheaper than vinyl to manufacture, transport and rack in stores, while selling for up to twice as much. Even as costs fell, prices rose. “It was simple profiteering,” says Stephen Witt, whose new book How Music Got Free chronicles the industry’s vexed relationship with the MP3. “[Labels] would cut backroom deals with retailers not to let the price drop. The average price was $14 and the cost had gotten down almost to a dollar, so the rest was pure profit.”
Jon Webster bristles at this claim. “What’s fair? The public says. Supply-and-demand says. There were ignorant campaigns by the likes of the Sun and the Independent on Sunday saying that these things cost a pound to make. Well, that’s like saying a newspaper costs 3p to produce. That doesn’t include the creativity and the marketing and the money it costs to make the actual recordings.”
Whether or not the prices were justified, CDs sold in their billions and flooded the industry with cash like never before. This enabled labels to invest more heavily in new talent – Campkin suggests that Britpop might not have happened without the CD windfall – but it also funded misguided A&R frenzies, wasteful marketing and excessive pay packets. “In the 90s we were awash with profitability and became fat, to be honest,” says Webster.
Philips and Sony also reaped extraordinary sums from royalties on the discs themselves, including billions of CD-Roms, although none of it reached Immink and his colleagues. Under Japanese law, engineers were entitled to a cut, but their Dutch counterparts had to settle for a salary and a token one-dollar fee for each US patent they filed. “I’m not saying it happened,” Immink says drily, “but what could have happened is you work with a Japanese guy from Sony and he can buy a yacht and the Dutch guy has to be happy with one dollar.”

Philips promotes its new compact disc.

As the decade wore on, there were tremors of unease. The industry was running out of albums to reissue, battling over price with supermarkets and big-box retailers, and disturbed by the introduction of CD burners. “Arguably, it’s why they missed the MP3, because they were so concerned about compact-disc burners,” says Witt. “If you read corporate literature about forward-facing risks to the business in the late 90s, this is one of the top things they’re talking about, if not the top. And the impact was real. If bootleg discs flood the market they kill sales, no question about it.”
Bootleg CDs were a danger the industry could get its head around – you could hold one in your hand. What it couldn’t comprehend was the threat of the MP3: the idea that music could transcend physical formats. “That happened for two reasons,” says Witt. “One was they were enjoying unbelievable profits. Two, the studio engineers hated the way the MP3 sounded and refused to engage with it. A lot of artists hated the way it sounded, too.” What the audiophiles didn’t realise was that most consumers couldn’t tell the difference. “What was the audio experience before the compact disc?” says Witt. “It was cheap vinyl or an AM transistor radio on the beach, and MP3 sounds better than either of those.”
Rougvie suggests a third reason: fierce resistance from retailers who, understandably, considered the MP3 an existential threat. “Distributors and record stores were threatening to return every Ryko title they had, just because we were selling 10 or 12 MP3s every week. If that’s what we were feeling, I can only imagine what kind of pushback EMI or Warners were getting.”
Just like their predecessors in Greece in 1982, 90s executives were too busy worrying about the next quarter to consider the next decade. The status quo was perfect, until it wasn’t. “My biggest bugbear about this industry is that they all think short-term,” says Webster. “Nobody ever thinks long-term. All these executives were sitting there being paid huge bonuses on increased profits and they didn’t care. I don’t think anyone saw it coming. I remember the production guy at Virgin saying, ‘In a few years, you’re going to be able to carry all the music you want around on something the size of a credit card.’ And we all laughed. Don’t be ridiculous! How can you do that?”

Facebook Twitter Pinterest

The iPod, CD’s ultimate foe. Photograph: Sarah Lee

“The MP3 wasn’t just a new format, it was a whole new way of doing things,” Castaldo says. “There was also the first dotcom boom and bust, and I remember some people around me saying: ‘I told you it would never take off. That’s not how people want to buy music.’ Obviously a brand-new player like Apple could write the future as it saw it, but the rest of us didn’t have such a blank sheet to start from.”
Only a handful of people predicted the CD’s downfall way back in 1982. German computer engineer Dieter Seitzer, the forefather of the MP3, immediately considered the CD “a maximalist repository of irrelevant information, most of which was ignored by the human ear,” writes Witt. If music could become digital data, he thought, it wouldn’t be bound by the Red Book. Webster remembers one industry Cassandra, Maurice Oberstein – who ran CBS and then Polygram in the UK – making a similar point. “He was the only one who went: ‘We’re making a huge mistake. We’re putting studio-quality masters into the hands of people.’ And he was absolutely right in that respect. Once you made a CD with ones and zeroes it was only a matter of time before that was converted into something that was easily transferable.”

It’s dying. It will go obsolete like the floppy disc did

Stephen Witt

The fall of the CD, like its rise, began slowly. When file-sharing first took off with Napster in 1999 and 2000, CD sales continued to ascend, reaching an all-time peak of 2.455bn in 2000. Tech-savvy, cash-poor teenagers stopped buying them but most consumers didn’t want (or know how) to illegally download digital files on a slow dial-up connection. So the market remained steady, artificially buoyed by aggressive discounting.
It was the 2001 launch of the iPod, an aspirational premium product which made MP3s portable, that turned the tide. “Before that the MP3 was an inferior good,” Witt says. “Once you had the iPod, the CD was an inferior good. It could get cracked or lost, whereas MP3 files lasted.” Not pure, not perfect, but sound for ever.
The compact disc has proved surprisingly tenacious. It still dominates markets such as Japan, Germany and South Africa; it makes for a better Christmas present than an iTunes voucher; and it has some hardcore enthusiasts. Jeff Rougvie is even planning to set up a boutique CD label to reissue rare and out-of-print albums. “It defies conventional wisdom but so did Ryko at the time. There’s an audience.” But, insists Stephen Witt: “It’s dying. It will go obsolete like the floppy disc did. It just always takes a little more time than you’d think.”
Rob Campkin recently opened a record shop in Cambridge called Lost in Vinyl. He only stocks a handful of the discs that were once the most lucrative product in the history of music. “Margins are very slim,” he says. “I’d have to sell three or four CDs for every one copy on vinyl. It wouldn’t be worth my while.”
How Music Got Free by Stephen Witt is published by Bodley Head on 18 June.

Mitar Subotić/Rex Ilusivii, intervju: Procvat dobra pre dolaska zla (1984)

19 September 2013

Mitar Subotić/Rex Ilusivii, intervju: Procvat dobra pre dolaska zla (1984)

Maj 1984: Nacija je i dalje u šoku zbog samoubistva omiljenog pisca Branka Ćopića... Reditelj Slobodan Šijan započeo je realizaciju novog filmskog projekta "Davitelj protiv davitelja". Sadržaj i glavni junaci već su poznati, a svi željno iščekuju da vide kako će dobroćudni div Taško Načić da odigra strašnog Peru Davitelja... Mlađani diplomac beogradske Akademije Dinko Tucaković priprema se za snimanje "Šest dana juna"... Na radiju se vrte nove pesme grupa Dorian Gray ("Sjaj u tami"), Azra ("Klinček stoji pod oblokom"), Džakarta ("Amerika"), Film ("Mi nismo sami"), Idoli ("Bambina")... A u magazinu Reporter, nastavljaču tradicije čuvenog Zum Reportera, nekoliko stranica je rezervisano za "Art Intermeco", koji uređuju Kosta Bunuševac, Miodrag Šurjanac i Vladan Živojnov. Njih trojica napominju: "Od svih novinskih izdanja u našem gradu, do sada, nijedno od njih u svom sadržaju nije dalo rubriku koja je posvećena umetnosti u širem kontekstu. Projekat rubrike Art intermeco je, pre svega, želja za otvorenom komunikacijom i pružanje informacija o delanju svih životnih medija u Beogradu i šire". Prvi realizovani intervju Art Intermeca ujedino je i prvi intervju jednog talentovanog muzičara čija je muzika zantrigirala javnost još pre godinu dana, kada je njegov demo snimak "Zla kob" otvorio LP ploču emisije "Ventilator 202". Ovako je pre tri decenije govorio 22-godišnji Mitar Subotić Suba...

"Sedeću kod kuće za instrumentima. Ostale poslove koji su neophodni da bi se kreirala rokenrol zvezda prepustio sam ljudima koji znaju sa medijima. Ne znam šta će biti, ali odlično će zvučati"

Ne znam kako da formulišem pitanje, ali hoću da mi pričaš o tome kako koristiš snimljeni materijal iz svog života. Tebi je devojka preko telefona rekla: Volim te, najdraži moj! Ti si to snimio i napravio muziku koja ide uz to. To je neka vrsta dokumentarne muzike.

Rex Ilusivii: Nisam ja to izmislio. Ta ideja dolazi mi iz minimalne i konkretne muzike. Ljudi koji su se njome bavili došli su do toga da sa malo zvučnog materijala puno kažu. Ne vidim zbog čega bih pravio tekstove od po četiri strofe kada je suština svake ljubavi: volim te ili ne volim te.

Ti čak ni to volim te ne konstruišeš već koristiš volim te koje je zbilja upućeno tebi.

Rex Ilusivii: Da, koristim ga u izvornom obliku. Tu nema laži. Ne pišem tekst na muziku, nego muziku na zvučni zapis situacije koja mi se objektivno dogodila. Meni nisu došle muze nego je to volim te jednostavno tako bilo.

To je veoma iskren način stvaranja.

Rex Ilusivii: Može se reći da je to neki rokenrol realizam. Dokumentarni snimak ima dušu, a ja mu muzikom dajem telo, ali, stvar ne razvodnjavam, već je dajem u esencijalnom obliku.

Mislim da ozbiljna muzika sadržaj daje u apstraktnom obliku, jazz ga takođe daje u apstraktnom obliku, ali se trudi da objasni i zbog toga može da bude dosadan - kao čovek koji hoće nešto lepo da kaže, ali ti se unosi u lice da bi to objasnio.

Rokenrol ceo svoj sadržaj daje direktno a ja sam unutar rokenrola otišao još jedan korak dalje i sažeo sve na nekoliko reči: Volim te, ne volim te, mogla si, nisam mogla...

Plus tehnologija.

Rex Ilusivii: Ne, to nije tehnološki fazon. To je samo upotreba tehnologije tamo gde drugačije stvarati nije moguće. Ja ne mogu da dovedem svoju devojku da mi na bini, pred deset hiljada ljudi kaže: Volim te, a da to bude iskreno i onda tako iz večeri u veče. Ne možeš da kažeš volim te po nekoj drugoj potrebi osim kada to stvarno osećaš.

Da li iz elektronike dobijaš ono što želiš ili ti se događa da instrument sam svira?

Rex Ilusivii: Stvari držim pod svojom kontrolom. Kod sintisajzera u pitanju je dupla kreacija. Kod ostalih instrumenata znaš na koji zvuk možeš računati, a ovde kreiraš i instrument i muziku za njega.

Tebi je baš lepo: Snimiš je jednom i onda nasnimiš sto puta: volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te, volim te...

Rex Ilusivii: Da, a u isto vreme to nije gluma.

Direktan prenos intime

Kako se osećaš u trenucima dok to slušaš?

Rex Ilusivii: A kako bi se ti osećao?

Ona ti je rekla: Volim te, jedini moj u jednom trenutku...

Rex Ilusivii: E tu je sada tehnologija uz pomoć koje se ne osećam voljenim samo jednu sekundu, nego tri i po minuta puta onoliko koliko slušam stvar.

Da to je taj osećaj jer znam kada meni neko preko telefona kaže volim te. Meni zuji u glavi, ponavlja se...

Rex Ilusivii: To je direktan prenos intime ali i jedan od razloga zbog kojeg sve radim sam. Ne mogu da delim intimu. Ona je moja. Neću da koristim njeno volim te a da tu svira još pet ljudi. Napravio sam samo moj doživljaj njenog volim te...

Kojeg nisi hteo da daš na muzičku redaljku. Kako ide ta stvar?

Rex ilusivii: Stvar počinje time što se čuje slobodna telefonska veza, ja sam dobio tu vezu i ona mi je rekla da me voli i da sam joj najdraži. Ali, dalje čuješ da se nešto grozno dešava i ta veza biva prekinuta da bi na kraju ostao samo znak "zauzeto".

To je tvoja ljubavna muzika ali, ti imaš i stvari kao što je "Zla kob" očlgledno pravljena pod uticajem pravoslavne duhovne muzike koja se kod tebe završava...

Rex Ilusivii: Ono što pevam je srpski duhovni napev iz petnaestog veka kojeg je napisao sveštenik kir Stefan. U to vreme u Italiji su pisali sonete a ovde je postojao takođe specifičan muzički izraz — komponovani su duhovni napevi. Nasnimio sam svoje pevanje sedam puta i tako napravio hor. Impresioniran sam tom muzikom i ona mi je poslužila kao metafora za nešto lepo, pozitivno, procvat dobra pre dolaska zla.

Halucinogena muzika

Sviđa mi se što si uzeo nešto specifično za našu muzičku kulturu. No, to divno pojanje završava se zvučnim grebanjem sa radija snimljenog nemačkog spikera - neurotičnost u cilju stvaranja psihoze nečeg... uf.

Rex Ilusivii: Atmosfera dobrog i sreće biva narušena jer ništa ne može večito da ide uzlaznom linijom. Zlo mora kad — tad doći da ga razori. Nemački jezik je grub, oštar i takva njegova zvučnost narušava harmoniju.

Ali, to nije kraj zla.

Taj nemački je snimljen sa radija što mu daje bitnu odrednicu — obeležje naše civilizacije. A kada taj glas naše civilizacije potpuno potisne mir duhovne muzike, onda ga deformišem kroz sintisajzer. I nad jakima postoji jači.

Tvoj treći —globalni pristup je ambijentalna muzika.

Rex Ilusivii: Ceo taj koncept donekle je zasnovan na muzičkom stvaralaštvu Briana Enoa, ali, on se zadovoljava prostornošću zvuka... On recimo pravi zvuk koji se pušta na aerodromima i koji daje neku boju tom ambijentu, tim pokretnim trakama, semaforima, carini... dok ja radim zvuk koji stvara slike u glavi.

To je prvenstveno stvar "Plazma".

Rex Ilusivii: Kod "Plazme" osnovni fon je sviranje grupe indijanaca iz Amazonije. Taj hor frula usporio sam za dva puta i tretirao ga elektronski. Tako sam dobio duh folklora. To je ona vibracija koja ih je nagnala da sviraju u svoje frule.

Usporavati muziku... prva asocijacija mi je bila ... da li može da se kaže kako se, u ovom konkretnom slučaju, usporavanjem, kao mikroskopom dobila nekakva struktura koja je na višem nivou opštosti od onoga što sadržl zvuk Amazonije?

Rex Ilusivii: Da, to je esencijalni zvuk koji se, kao plazma, nalazi u ritmovima Amerike, Afrike, Evrope .... "Plazma" izaziva vizuelni doživljaj muzike. Tako nešto mogli bismo nazvati halucinogenom muzikom.

Ovo je tvoj prvi intervju. Šta će se dalje događati?

Rex Ilusivii: Sedeću kod kuće za instrumentima. Ostale poslove koji su neophodni da bi se kreirala rokenrol zvezda prepustio sam ljudima koji znaju sa medijima. Ne znam šta će biti, ali odlično će zvučati.

Već je sada tako.

Rex Ilusivii: Znam.

Prija ti slikanje, davanje intervjua...

Rex Ilusivii: Da, i već razmišljam kako bi bilo da uz ovo što smo pričali napravim neku muziku.

(Reporter, maj 1984.)

Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)

http://www.facebook.com/yugopapir

Veliki izbor gramofona u Bg audio manii

Nalazi se u centru grada u ulici Knez Miletina br. 5.
Za sve informacije nazovite+381606660062.

TRM audio u Bg audio manii

TRM Audio

Predstavljamo dva predpojačala i jedno pojačalo zvuka.
PREDPOJAČALO
U istu šasiju proizvodjač je postavio dve varijante, prva sa lampom Ei ECC82 i druga sa lampom 6SN7.

Obe elektronske lampe su poznate u audiofilskim krugovima kao pouzdana i veoma kvalitetna rešenja.
ECC82

Više o ovom uredjaju na vebsajtu firme TRM
6SN7

Više o ovom uredjaju na vebsajtu firme TRM
POJAČALO
CLASSIC 60
Pod imenom CLASSIC 60 se krije pojačalo zvuka koje koristi elektronske lampe KT88. A oznaka 60 označava snagu pojačala – 60WW PP.


Više o ovom uredjaju na vebsajtu firme TRM

Bg audio mania - nova radnja u Beogradu

U Beogradu je otvoren novi prostor za prodaju uredjaja, opreme i audio medija - CD i LP ploče.

Nalazi se u centru grada u ulici Knez Miletina br. 5.

Od ovog meseca svi ljubitelji zvuka firme Audio Note će moći da poslušaju ono što je tog trenutka na izlaganju.

Evo nekoliko fotografija koje će dočarati izgleda prostora i uredjaja.

Kolektivni zaborav velikana domaće elektro scene

AUDIO ARHEOLOZI

Autor: D.Jagatić

Željko Luketić i Višeslav Laboš otvorili su Pandorinu kutiju radeći na Antologiji ex YU žanrovske glazbe. Prvo kao ediciju od sedam duplih albuma podijeljenih po žanrovima, a potom radeći i na filmu kroz koji su odlučili otkriti tko su ljudi sa područja ex YU koji su stvarali elektronsku glazbu još od kraja 50-tih i početka 60-tih godina pa do 90-tih i koja se i dan danas više cijeni u svijetu nego kod nas

Sa željom da naprave seriju tematskih kompilacija pod radnim naslovom 'Diskoteka', filmski i glazbeni kritičar Željko Luketić i producent, novinar i DJ Višeslav Laboš, susreli su se sa blatom prekrivenom diskografskom arhivom o kojoj najmanje znaju same diskografske kuće, nešto više privatni sakupljači, a ponajviše kolekcionari i to iz svih dijelova svijeta.

Naime, postojeća povijesna podjela popularne glazbe na ovim područjima, kako su nakon nekog vremena zaključili njih dvojica, izvedena je na tri dijela: pop, rock i narodnu. Ista klasifikacija korištena je i za pojedine glazbenike i izvođače. Međutim, većina njih upuštala se svojedobno i u subžanrove, no takvi su pokušaji ostali nezamijećeni i nevidljivi u širem kontekstu.

Razvojem plesne i elektronske glazbe u zadnjih 20-tak godina, došlo je do potrebe 'iskopavanja' zaboravljenih klasika koju su u svojem izvornom objavljivanju možda prošli nezapaženo, no danas se cijene u svom izvornom obliku, kao glazba koja je žanrovski bila ispred svog vremena.

I tu su Laboš i Luketić uskočili i za početak, a u suradnji sa Croatiom Records, složili sedam duplih albuma. Ukratko, baveći se prekapanjima po popularnoj glazbi i njezinim podpravcima, došli su do zaključka da kompilacije s neanglofonih područja inozemne diskografske kuće već duže vremena objavljuju i one se odlično prodaju. Često spominjani primjeri su talijanski synth-pop, turski funk, poljski disco, itd. Radi se o niši koja je vrlo tražena.

Primjerci ploča upravo tih izdanja na e-Bay-u dostižu i do 100 eura. Rukovodeći se tim podacima, te subžanrovima koji su danas i kulturno i komercijalno najzanimljiviji (synth pop, disco, funk, soul, electronica, no wave i indie), složili su slijedećih sedam kompilacija pod zajedničkim nazivom Diskoteka: 'Vol. 1 – Rare ex YU synth pop & electro 1978 – 1989', Vol. 2 – Rare ex YU disco 1972 – 1985', Vol. 3 – Rare ex YU funk, soul & jazz 1969 -1979', Vol 4. – Rare ex YU no wave / indie 1979 – 1989', Vol. 5 – Rare ex YU electronica 1961 – 1986', Vol. 6 – Rare ex YU prog rock 1969 – 1985'. i Vol. 7 – More ex YU synth pop'. Vol. 1 trebao bi se pojaviti u jesen ove godine.

Koliko je to bio pionirski posao za tportal.hr ispričao je Željko Luketić: 'Od 80-tih na ovamo postoji neki zazor prema takvom žanrovskom određenju pa je zapravo, kad pogledaš na tadašnjim labelovima diskografskih kuća, glavna podjela glazbe bila na rock, pop i zabavnu glazbu i nema drugih žanrova. U svijetu istovremeno žanrovski sve funkcionira paralelno. Postoji synth pop, postoji elektro, rock, new wave…

Novi val se kod nas isključivo shvaćao kao jedan tip glazbe koji nema nužno elektroniku u sebi, bio je rokerski orijentiran. Svi žanrovi koji se pojavljuju u okviru rock i pop muzike pa čak i zabavne, su kod većine izvođača bile male epizode. Kod nas ne postoji kontinuirani razvoj. Možda kod jednog ili dva benda, poput grupe Beograd i The Master Scratch Band koji su malo poznati, da se netko kontinuirano bavio nekim stilom.

Neki su znali eksperimentirati kao npr. Zdenka Kovačiček na prvom albumu iz 1978. godine koji, iako je jazz, ima jednu pjesmu koja je čista elektronika u stilu Giorgia Morodera i Donne Summer. Postoje i disco pokušaji poput Mirzinog jata. Čak je pjevačica Grupe 777 Milka Lenac objavila par singlova koji su isključivo disco synth pop. Dakle žanrovski se tu uvijek nešto koketiralo ali nitko nikada nije odlučio napraviti čistu priču odnosno ploču.'

Kako, na žalost, ne postoji centralni arhiv sa audio dokumentacijom objavljene glazbe na tlu Hrvatske i ex Jugoslavije, tako je i pronalaženje materijala bila mala noćna mora jer su se albumi sakupljali po privatnim arhivima, od privatnih kolekcionara, a najmanje od diskografskih kuća jer kako kaže Luketić: 'Često diskografi ni sami ne znaju što imaju jer slijede te podjele na rock, pop i zabavnu glazbu.'

U međuvremenu se rodila ideja da snime i dokumentarni film po uzoru na BBC-ev dokumentarac 'Synth Britannia' u kojem je pokazano tko su ljudi koji su stvarali elektronsku glazbu u Velikoj Britaniji. Iako je prije par godina slična ideja rođena u Sloveniji od strane Borisa Dolenca i Andreja Štritofa (svojevremeno menadžera grupe Videosex), sa željom da snime isti takav film koji bi pratio povijest elektronsku glazbe u SFRJ pod nazivom 'Tesla tunes', od realizacije se ipak odustalo.

Luketić i Laboš pripremaju dokumentarac radnog naslova 'Primitivni ples', koji je trenutno u fazi predprodukcije. Pokrit će sve aspekte ex YU elektronike, od avangarde do pop glazbe, kao i otkriti gdje su i kako danas žive akteri te scene.

'Istovremeno se pokazalo da se kod nas, u nekim svjetskim kategorijama, u kategorijama kolekcionara i ljudi koji poznaju glazbu, da je žanrovska elektronska glazba uključivo i disco, zapravo vani cjenjenija nego glazba koju mi smatramo najvrednijom u novom valu. Dakle, ploče od Denis & Denis i Videosex će bolje proći kod kolekcionara u inozemstvu nego Haustor iako je Haustor odličan bend.

Poanta je da su žanrovski kolekcionari ti koji formiraju tu scenu i oni cijene bilo kakve žanrovske pokušaje izvan engleskog govornog područja. Godinama se razvija neka vrsta deangloizacije te scene gdje su primat držali neki engleski izvođači pa se to s vremenom proširilo na njemačke izvođače, pa na talijanske, dogodio se revival italo disca i sada se stvar širi. Vani se pojavljuju specijalizirane kompilacije poljske, češke ili grčke elektronike.

Na isti se način cijeni i glazba nastala ovdje. Pogotovo kada se zna koliko je teško dolazila do nas odnosno do ljudi koji su živjeli u SFRJ (Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji). Primjerice 'Andromeda', prvi album slovenskog synth instrumentalista Mihe Kralja na e-bayu vrijedi i do 500 dolara. Ni jedan novovalni artefakt iz rock glazbe nema takvu cijenu. Mislili smo da bi bilo zanimljivo otkriti zašto je ta scena bila toliko nepoznata, zašto je teško dolazila u medije, koje su to bile stvari koje su sprečavale da muzika izađe van i da li je zapravo slučaj da su izvođači sami tako htjeli.

Što se izdavaštva tiče, bila je razvijena kazetna scena i samizdati, te dva najveća labela Jugoton i PGP RTB, kao i neki manji. Kada se pogleda u današnjim kategorijama onda je jasno da ti labeli uopće nisu toliko bili zatvoreni kao ovi danas. Jugoton je primjerice objavio prvi singl grupe Beograd, elektronske radove braće Vranešević i Laboratorije zvuka i prvi jugoslavenski electro-breaks album Zorana Vračevića. PGP RTB je pak bio vrlo slobodan za disco eksperimente.

Što nije prošlo u Beogradu, prošlo bi u Zagrebu, i obrnuto. Za glazbenike je to veliki prostor slobode kojeg više nema, jer je današnji imperativ glazbe isključivo komercijalan i ne stvara trendove, nego ih samo slijedi. Čak i tada, ukoliko bi diskograf nekoga odbio, sve bi otišlo bi u samizdat, u kazetnu kulturu koja je sinonim slobodne distribucije glazbe i identična je današnjem muzičaru koji prži svoje diskove i sam ih distribuira. Više-manje se ta povijest ponavlja.' Priča Željko Luketić, jedan od autora filma 'Primitivni ples' i serije kompilacija 'Diskoteka', za tportal.hr.

Elektronska scena na prostoru bivše Jugoslavije, kako su vremenom otkrili, nastala je još kasnih 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog stoljeća o čemu Luketić kaže: 'U oba slučaja treba razdijeliti priču na avangardu i na komercijalnu glazbu. Što se tiče avangarde prvi je definitivno Branimir Sakač, koji je 'Tri sintetske poeme' komponirao 1959. a 'Svemirski pejsaž' 1961. godine. On je klasični kompozitor koji je eksperimentirao sa elektronikom.

U to vrijeme nije još ni postojalo sintisajzera kakve danas poznajemo, bilo je tek oscilatora i 'samosvirajućih' električnih sklopova. Inače, soundtrack filma 'Forbidden planet' iz 1956. godine Freda M. Wilcoxa, kojeg potpisuju Louis i Bebe Barron uzima se kao prvi glavni elektronski rad u glazbi. Branimir Sakač i ekipa kod nas također je na isti način radila takvu glazbu, primjerice, 'Svemirski pejsaž' je radio-drama koja uključuje elektroniku.

Pojava Muzičkog Biennala Zagreb, te glazba za filmove zagrebačke škole animacije također jako doprinose razvoju eksperimentiranja. S druge strane, one pop i rock glazbe, s elektronikom djelomično koketiraju prog-rockeri i zabavnjaci, dok je prvi bend u Jugoslaviji koji je radio elektronsku glazbu u današnjem smislu bila grupa Kozmetika.

Nesretnim slučajem njihov je prvi album objavljen tek 1983. ali su oni započeli rad na njemu još 1979. Grupa Beograd objavljuje 1981. prvi potpuno elektronski singl, nakon čega slijedi i album. Igor Savin 1978. za Zdenku Kovačiček radi 'Elektru', a iste godine Oliver Mandić izdaje svoj prvi singl čija je B strana 'Šuma' potpuno elektronski i eksperimentalan rad.

Profesija filmskog kritičara Luketiću je pripomogla i pri nalaženju glazbe koja se koristila u filmovima dok je Laboš već niz godina posvećen glazbenim žanrovima na tlu bivše države. Sa željom da što kvalitetnije obrade elektronsku glazbu, dali su si truda i doista pokušali izvući iz prašnjavih arhiva albume o kojima se gotovo ništa danas više ne zna, a o čemu Luketić kaže: 'Igor Savin i njegov tadašnji jazz orkestar voljeli su eksperimentirati još krajem 70-tih.

Tomislav Simović radio je fantastičan elektronski soundtrack za 'Goste iz galaksije' Dušana Vukotića kao i glazbu za neke filmove zagrebačke škole animiranog filma gdje je napravio apsolutno avangardne stvari. U Beogradu 1978. Zoran Simjanović stvara legendarnu 'točkastu' špicu Dnevnika 2 TVB koja je također jedan od najvažnijih radova glazbene elektronike. Kornelije Kovač, Alfi Kabiljo, Gjon Gjevlekaj i slični kompozitori također rade niz sjajnih radova za televiziju i film. U komercijalnoj glazbi tog vremena, najaktivniji su prog-rockeri, disco i jazz ekipa.

Neki od tih ljudi su nastavili i dalje sa elektronikom na vrlo netipičan način. Igor Savin je početkom 80-tih, kada se stvara instrumentalna synth scena, objavio ambijentalan elektronski album 'Childhood'. Zanimljivo, album je tada propao i dobio je valjda najgoru ikada napisanu recenziju u tadašnjem Džuboksu gdje se kritičar zgražao nad time kako je moguće da netko napravi stvar od 20 minuta na jednoj strani ploče i 20 minuta na drugoj strani, a koja se u tih 20 minuta minimalno mijenja.

Iz prog-rock ekipe je došao i Laza Ristovski koji je objavio četiri instrumentalna albuma koji su varirali od obrada nacionalnih himni, tradicionalnih napjeva, pjesama Titu pa do dosta avangardnih stvari. Takva je glazba bila često korištena za špice tv emisija.'

Jednako je zanimljiv i razlog postojanja elektronske glazbe u pojedinim sredinama: 'Ristovski je istovremeno svirao i sa Bijelim dugmetom, a Bijelo dugme je bilo toliko uspješan i bogat bend da su si mogli priuštiti svu tu skupu opremu. Fenomen tadašnje scene u Jugoslaviji je da cijele regionalne scene počivaju na nekoliko sintisajzera koji su razmješteni po nekoliko gradova. Prvog Rolanda je u Beogradu imao Goran Vejvoda kojega je kasnije rabio u pjesmama za Bebi Dol.

Prvi PPG, tada najskuplji sintisajzer, je imao Laza Ristovski, i na njemu je primjerice odsviran cijeli drugi album Videosexa. U Rijeci je Andrej Baša imao LinnDrum koji je koristio Davor Tolja za Denis & Denis. Malo zapadnije živio je Miha Kralj, koji je bio član zabavnog pop benda Prah i u kojem je svirao klavijature do raspada benda krajem 70-tih.

Tada Miha Kralj počinje snimati instrumentalne albume inspirirane Jean Michel Jarreom i Vangelisom. Kralj je prodao oko 50.000 ploča što je za kategoriju instrumentalnog albuma u Jugoslaviji tada bilo izuzetno uspješno. Za usporedbu, prvi album grupe Denis & Denis, koji se smatra prvim pravim elektroničkim pop albumom u Jugoslaviji prodan je u 70.000 primjeraka.

Paralelno je Kralj producirao i disco pokušaje kakve su bile Cice Mace, po uzoru na ženske disco bendove 70-tih. Kralj je za njih napravio kompletnu elektroničku matricu albuma. Slovenci su tu kumulativno najviše napravili: Miha Kralj, Videosex, Borghesia, pa čak i Laibach, koji je kasnije elektroniku tretirao na drugačiji način semplirajući industrijske zvukove.'

Unatoč vrlo jasnim artefaktima i zaslugama mnogobrojnih glazbenika, elektronska glazba i danas se vrlo rijetko može čuti u eteru. Čak ni novi izvođači poput Hemendexa, Kimika i How Convinient, koji su se tek pojavili, gotovo da za domaće glazbene urednike niti ne postoje. Kao da se situacija od 70-tih na ovamo samo nastavila kada su u pitanju mediji. Nitko još uvijek nije dovoljno 'atraktivan' da zasluži prikladan tretman u medijima.

'U principu je to istina. Dosta ljudi kod nas govori da se malo izvođača probilo van, da je malo njih uspjelo u tim kategorijama i da su samo lokalni. Međutim to vrijedi i za standardni klasični rock i pop. Postoje ljudi koji kontinuirano izdaju ploče u inozemstvu. Recimo Petar Dundov u techno kategoriji već godinama objavljuje albume u inozemstvu. Florence Foster Fan Club iz Siska svoj već drugi album objavljuje u Brazilu, gdje i nastupaju.

Potom Umrijeti za strojem i sve što radi Ivan Antunović koji ima već dva albuma objavljena u inozemstvu. Ti su albumi sasvim dobro prošli i vrte se. Tu je i No Name No Fame odnosno Mladen Đikić iz Splita, pa Zarkoff, Homeboy, Microslav…I regija ima svoje adute kao što su npr. Greg Punkov iz BiH ili Margita je mrtva i Zastranienie iz Srbije. Problem je što mediji ne prepoznaju takve stvari.

Ljudi koji rade elektronsku glazbu uvijek se moraju dokazati malo više od ostalih jer i dan danas vlada taj stav da je elektronička glazba nešto što može svatko raditi i što se uopće ne svira i za što nije potreban nikakav talent. Takve stvari govore uglavnom oni koji ne poznaju elektronske instrumenete jer bi u protivnom znali da je za stvaranje takve glazbe potrebno jako puno znanja i sposobnosti.'

Prvi disc 'Rare ex YU synth pop & electro 1978 – 1989' iz serije kompilacija 'Diskoteka' trebao bi se u izdanju Croatie Records pojaviti na jesen ove godine dok se Luketić i Laboš nadaju da će film 'Primitivni ples' (naziv je uzet od pjesme grupe Du Du A) završiti i premijerno prikazati 2013. godine. U međuvremenu, elektronska glazba koja je nastala na ovim prostorima, tek treba biti otkrivena i razotkrivena, a potom i priznata i cijenjena. Možda zahvaljujući njihovoj upornosti i entuzijazmu i ostali žanrovi dožive svoju revitalizaciju, a mnogobrojni, nepravedno zanemareni i zaboravljeni glazbenici i dugo očekivanu slavu. Makar sa zakašnjenjem od par desetljeća.

BERZA GRAMOFONSKIH PLOCA U NISU NEDELJA 20.05.2012. HOSTEL NIS CAFE

Kao što ste već navikli, jedna nedelja u mesecu rezervisana je za sve koji vole vinil ili muziku sa originalnih diskova. Lokacija je poznata, bašta Cafea Hostela Niš. Društvo, staro i provereno. Vidimo se.

Hostel Nis

18000 Niš, Serbia

Види мапу · Нађи на мапи