AUDIO ARHEOLOZI
Željko Luketić i Višeslav Laboš otvorili su
Pandorinu kutiju radeći na Antologiji ex YU žanrovske glazbe. Prvo kao
ediciju od sedam duplih albuma podijeljenih po žanrovima, a potom radeći
i na filmu kroz koji su odlučili otkriti tko su ljudi sa područja ex YU
koji su stvarali elektronsku glazbu još od kraja 50-tih i početka
60-tih godina pa do 90-tih i koja se i dan danas više cijeni u svijetu
nego kod nas
Naime, postojeća povijesna podjela popularne glazbe na ovim područjima, kako su nakon nekog vremena zaključili njih dvojica, izvedena je na tri dijela: pop, rock i narodnu. Ista klasifikacija korištena je i za pojedine glazbenike i izvođače. Međutim, većina njih upuštala se svojedobno i u subžanrove, no takvi su pokušaji ostali nezamijećeni i nevidljivi u širem kontekstu.
Razvojem plesne i elektronske glazbe u zadnjih 20-tak godina, došlo je do potrebe 'iskopavanja' zaboravljenih klasika koju su u svojem izvornom objavljivanju možda prošli nezapaženo, no danas se cijene u svom izvornom obliku, kao glazba koja je žanrovski bila ispred svog vremena.
I tu su Laboš i Luketić uskočili i za početak, a u suradnji sa Croatiom Records, složili sedam duplih albuma. Ukratko, baveći se prekapanjima po popularnoj glazbi i njezinim podpravcima, došli su do zaključka da kompilacije s neanglofonih područja inozemne diskografske kuće već duže vremena objavljuju i one se odlično prodaju. Često spominjani primjeri su talijanski synth-pop, turski funk, poljski disco, itd. Radi se o niši koja je vrlo tražena.
Primjerci ploča upravo tih izdanja na e-Bay-u dostižu i do 100 eura. Rukovodeći se tim podacima, te subžanrovima koji su danas i kulturno i komercijalno najzanimljiviji (synth pop, disco, funk, soul, electronica, no wave i indie), složili su slijedećih sedam kompilacija pod zajedničkim nazivom Diskoteka: 'Vol. 1 – Rare ex YU synth pop & electro 1978 – 1989', Vol. 2 – Rare ex YU disco 1972 – 1985', Vol. 3 – Rare ex YU funk, soul & jazz 1969 -1979', Vol 4. – Rare ex YU no wave / indie 1979 – 1989', Vol. 5 – Rare ex YU electronica 1961 – 1986', Vol. 6 – Rare ex YU prog rock 1969 – 1985'. i Vol. 7 – More ex YU synth pop'. Vol. 1 trebao bi se pojaviti u jesen ove godine.
Novi val se kod nas isključivo shvaćao kao jedan tip glazbe koji nema nužno elektroniku u sebi, bio je rokerski orijentiran. Svi žanrovi koji se pojavljuju u okviru rock i pop muzike pa čak i zabavne, su kod većine izvođača bile male epizode. Kod nas ne postoji kontinuirani razvoj. Možda kod jednog ili dva benda, poput grupe Beograd i The Master Scratch Band koji su malo poznati, da se netko kontinuirano bavio nekim stilom.
Neki su znali eksperimentirati kao npr. Zdenka Kovačiček na prvom albumu iz 1978. godine koji, iako je jazz, ima jednu pjesmu koja je čista elektronika u stilu Giorgia Morodera i Donne Summer. Postoje i disco pokušaji poput Mirzinog jata. Čak je pjevačica Grupe 777 Milka Lenac objavila par singlova koji su isključivo disco synth pop. Dakle žanrovski se tu uvijek nešto koketiralo ali nitko nikada nije odlučio napraviti čistu priču odnosno ploču.'
Kako, na žalost, ne postoji centralni arhiv sa audio dokumentacijom objavljene glazbe na tlu Hrvatske i ex Jugoslavije, tako je i pronalaženje materijala bila mala noćna mora jer su se albumi sakupljali po privatnim arhivima, od privatnih kolekcionara, a najmanje od diskografskih kuća jer kako kaže Luketić: 'Često diskografi ni sami ne znaju što imaju jer slijede te podjele na rock, pop i zabavnu glazbu.'
U međuvremenu se rodila ideja da snime i dokumentarni film po uzoru na BBC-ev dokumentarac 'Synth Britannia' u kojem je pokazano tko su ljudi koji su stvarali elektronsku glazbu u Velikoj Britaniji. Iako je prije par godina slična ideja rođena u Sloveniji od strane Borisa Dolenca i Andreja Štritofa (svojevremeno menadžera grupe Videosex), sa željom da snime isti takav film koji bi pratio povijest elektronsku glazbe u SFRJ pod nazivom 'Tesla tunes', od realizacije se ipak odustalo.
Luketić i Laboš pripremaju dokumentarac radnog naslova 'Primitivni ples', koji je trenutno u fazi predprodukcije. Pokrit će sve aspekte ex YU elektronike, od avangarde do pop glazbe, kao i otkriti gdje su i kako danas žive akteri te scene.
'Istovremeno se pokazalo da se kod nas, u nekim svjetskim kategorijama, u kategorijama kolekcionara i ljudi koji poznaju glazbu, da je žanrovska elektronska glazba uključivo i disco, zapravo vani cjenjenija nego glazba koju mi smatramo najvrednijom u novom valu. Dakle, ploče od Denis & Denis i Videosex će bolje proći kod kolekcionara u inozemstvu nego Haustor iako je Haustor odličan bend.
Poanta je da su žanrovski kolekcionari ti koji formiraju tu scenu i oni cijene bilo kakve žanrovske pokušaje izvan engleskog govornog područja. Godinama se razvija neka vrsta deangloizacije te scene gdje su primat držali neki engleski izvođači pa se to s vremenom proširilo na njemačke izvođače, pa na talijanske, dogodio se revival italo disca i sada se stvar širi. Vani se pojavljuju specijalizirane kompilacije poljske, češke ili grčke elektronike.
Na isti se način cijeni i glazba nastala ovdje. Pogotovo kada se zna koliko je teško dolazila do nas odnosno do ljudi koji su živjeli u SFRJ (Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji). Primjerice 'Andromeda', prvi album slovenskog synth instrumentalista Mihe Kralja na e-bayu vrijedi i do 500 dolara. Ni jedan novovalni artefakt iz rock glazbe nema takvu cijenu. Mislili smo da bi bilo zanimljivo otkriti zašto je ta scena bila toliko nepoznata, zašto je teško dolazila u medije, koje su to bile stvari koje su sprečavale da muzika izađe van i da li je zapravo slučaj da su izvođači sami tako htjeli.
Što se izdavaštva tiče, bila je razvijena kazetna scena i samizdati, te dva najveća labela Jugoton i PGP RTB, kao i neki manji. Kada se pogleda u današnjim kategorijama onda je jasno da ti labeli uopće nisu toliko bili zatvoreni kao ovi danas. Jugoton je primjerice objavio prvi singl grupe Beograd, elektronske radove braće Vranešević i Laboratorije zvuka i prvi jugoslavenski electro-breaks album Zorana Vračevića. PGP RTB je pak bio vrlo slobodan za disco eksperimente.
Što nije prošlo u Beogradu, prošlo bi u Zagrebu, i obrnuto. Za glazbenike je to veliki prostor slobode kojeg više nema, jer je današnji imperativ glazbe isključivo komercijalan i ne stvara trendove, nego ih samo slijedi. Čak i tada, ukoliko bi diskograf nekoga odbio, sve bi otišlo bi u samizdat, u kazetnu kulturu koja je sinonim slobodne distribucije glazbe i identična je današnjem muzičaru koji prži svoje diskove i sam ih distribuira. Više-manje se ta povijest ponavlja.' Priča Željko Luketić, jedan od autora filma 'Primitivni ples' i serije kompilacija 'Diskoteka', za tportal.hr.
Elektronska scena na prostoru bivše Jugoslavije, kako su vremenom otkrili, nastala je još kasnih 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog stoljeća o čemu Luketić kaže: 'U oba slučaja treba razdijeliti priču na avangardu i na komercijalnu glazbu. Što se tiče avangarde prvi je definitivno Branimir Sakač, koji je 'Tri sintetske poeme' komponirao 1959. a 'Svemirski pejsaž' 1961. godine. On je klasični kompozitor koji je eksperimentirao sa elektronikom.
U to vrijeme nije još ni postojalo sintisajzera kakve danas poznajemo, bilo je tek oscilatora i 'samosvirajućih' električnih sklopova. Inače, soundtrack filma 'Forbidden planet' iz 1956. godine Freda M. Wilcoxa, kojeg potpisuju Louis i Bebe Barron uzima se kao prvi glavni elektronski rad u glazbi. Branimir Sakač i ekipa kod nas također je na isti način radila takvu glazbu, primjerice, 'Svemirski pejsaž' je radio-drama koja uključuje elektroniku.
Pojava Muzičkog Biennala Zagreb, te glazba za filmove zagrebačke škole animacije također jako doprinose razvoju eksperimentiranja. S druge strane, one pop i rock glazbe, s elektronikom djelomično koketiraju prog-rockeri i zabavnjaci, dok je prvi bend u Jugoslaviji koji je radio elektronsku glazbu u današnjem smislu bila grupa Kozmetika.
Nesretnim slučajem njihov je prvi album objavljen tek 1983. ali su oni započeli rad na njemu još 1979. Grupa Beograd objavljuje 1981. prvi potpuno elektronski singl, nakon čega slijedi i album. Igor Savin 1978. za Zdenku Kovačiček radi 'Elektru', a iste godine Oliver Mandić izdaje svoj prvi singl čija je B strana 'Šuma' potpuno elektronski i eksperimentalan rad.
Profesija filmskog kritičara Luketiću je pripomogla i pri nalaženju glazbe koja se koristila u filmovima dok je Laboš već niz godina posvećen glazbenim žanrovima na tlu bivše države. Sa željom da što kvalitetnije obrade elektronsku glazbu, dali su si truda i doista pokušali izvući iz prašnjavih arhiva albume o kojima se gotovo ništa danas više ne zna, a o čemu Luketić kaže: 'Igor Savin i njegov tadašnji jazz orkestar voljeli su eksperimentirati još krajem 70-tih.
Tomislav Simović radio je fantastičan elektronski soundtrack za 'Goste iz galaksije' Dušana Vukotića kao i glazbu za neke filmove zagrebačke škole animiranog filma gdje je napravio apsolutno avangardne stvari. U Beogradu 1978. Zoran Simjanović stvara legendarnu 'točkastu' špicu Dnevnika 2 TVB koja je također jedan od najvažnijih radova glazbene elektronike. Kornelije Kovač, Alfi Kabiljo, Gjon Gjevlekaj i slični kompozitori također rade niz sjajnih radova za televiziju i film. U komercijalnoj glazbi tog vremena, najaktivniji su prog-rockeri, disco i jazz ekipa.
Neki od tih ljudi su nastavili i dalje sa elektronikom na vrlo netipičan način. Igor Savin je početkom 80-tih, kada se stvara instrumentalna synth scena, objavio ambijentalan elektronski album 'Childhood'. Zanimljivo, album je tada propao i dobio je valjda najgoru ikada napisanu recenziju u tadašnjem Džuboksu gdje se kritičar zgražao nad time kako je moguće da netko napravi stvar od 20 minuta na jednoj strani ploče i 20 minuta na drugoj strani, a koja se u tih 20 minuta minimalno mijenja.
Iz prog-rock ekipe je došao i Laza Ristovski koji je objavio četiri instrumentalna albuma koji su varirali od obrada nacionalnih himni, tradicionalnih napjeva, pjesama Titu pa do dosta avangardnih stvari. Takva je glazba bila često korištena za špice tv emisija.'
Jednako je zanimljiv i razlog postojanja elektronske glazbe u pojedinim sredinama: 'Ristovski je istovremeno svirao i sa Bijelim dugmetom, a Bijelo dugme je bilo toliko uspješan i bogat bend da su si mogli priuštiti svu tu skupu opremu. Fenomen tadašnje scene u Jugoslaviji je da cijele regionalne scene počivaju na nekoliko sintisajzera koji su razmješteni po nekoliko gradova. Prvog Rolanda je u Beogradu imao Goran Vejvoda kojega je kasnije rabio u pjesmama za Bebi Dol.
Prvi PPG, tada najskuplji sintisajzer, je imao Laza Ristovski, i na njemu je primjerice odsviran cijeli drugi album Videosexa. U Rijeci je Andrej Baša imao LinnDrum koji je koristio Davor Tolja za Denis & Denis. Malo zapadnije živio je Miha Kralj, koji je bio član zabavnog pop benda Prah i u kojem je svirao klavijature do raspada benda krajem 70-tih.
Tada Miha Kralj počinje snimati instrumentalne albume inspirirane Jean Michel Jarreom i Vangelisom. Kralj je prodao oko 50.000 ploča što je za kategoriju instrumentalnog albuma u Jugoslaviji tada bilo izuzetno uspješno. Za usporedbu, prvi album grupe Denis & Denis, koji se smatra prvim pravim elektroničkim pop albumom u Jugoslaviji prodan je u 70.000 primjeraka.
Paralelno je Kralj producirao i disco pokušaje kakve su bile Cice Mace, po uzoru na ženske disco bendove 70-tih. Kralj je za njih napravio kompletnu elektroničku matricu albuma. Slovenci su tu kumulativno najviše napravili: Miha Kralj, Videosex, Borghesia, pa čak i Laibach, koji je kasnije elektroniku tretirao na drugačiji način semplirajući industrijske zvukove.'
Unatoč vrlo jasnim artefaktima i zaslugama mnogobrojnih glazbenika, elektronska glazba i danas se vrlo rijetko može čuti u eteru. Čak ni novi izvođači poput Hemendexa, Kimika i How Convinient, koji su se tek pojavili, gotovo da za domaće glazbene urednike niti ne postoje. Kao da se situacija od 70-tih na ovamo samo nastavila kada su u pitanju mediji. Nitko još uvijek nije dovoljno 'atraktivan' da zasluži prikladan tretman u medijima.
'U principu je to istina. Dosta ljudi kod nas govori da se malo izvođača probilo van, da je malo njih uspjelo u tim kategorijama i da su samo lokalni. Međutim to vrijedi i za standardni klasični rock i pop. Postoje ljudi koji kontinuirano izdaju ploče u inozemstvu. Recimo Petar Dundov u techno kategoriji već godinama objavljuje albume u inozemstvu. Florence Foster Fan Club iz Siska svoj već drugi album objavljuje u Brazilu, gdje i nastupaju.
Potom Umrijeti za strojem i sve što radi Ivan Antunović koji ima već dva albuma objavljena u inozemstvu. Ti su albumi sasvim dobro prošli i vrte se. Tu je i No Name No Fame odnosno Mladen Đikić iz Splita, pa Zarkoff, Homeboy, Microslav…I regija ima svoje adute kao što su npr. Greg Punkov iz BiH ili Margita je mrtva i Zastranienie iz Srbije. Problem je što mediji ne prepoznaju takve stvari.
Ljudi koji rade elektronsku glazbu uvijek se moraju dokazati malo više od ostalih jer i dan danas vlada taj stav da je elektronička glazba nešto što može svatko raditi i što se uopće ne svira i za što nije potreban nikakav talent. Takve stvari govore uglavnom oni koji ne poznaju elektronske instrumenete jer bi u protivnom znali da je za stvaranje takve glazbe potrebno jako puno znanja i sposobnosti.'
Prvi disc 'Rare ex YU synth pop & electro 1978 – 1989' iz serije kompilacija 'Diskoteka' trebao bi se u izdanju Croatie Records pojaviti na jesen ove godine dok se Luketić i Laboš nadaju da će film 'Primitivni ples' (naziv je uzet od pjesme grupe Du Du A) završiti i premijerno prikazati 2013. godine. U međuvremenu, elektronska glazba koja je nastala na ovim prostorima, tek treba biti otkrivena i razotkrivena, a potom i priznata i cijenjena. Možda zahvaljujući njihovoj upornosti i entuzijazmu i ostali žanrovi dožive svoju revitalizaciju, a mnogobrojni, nepravedno zanemareni i zaboravljeni glazbenici i dugo očekivanu slavu. Makar sa zakašnjenjem od par desetljeća.
